Piše: Admir Lisica
U novijoj historiji Bosne i Hercegovine 1991. i 1992. godina ističu se kao dvije prijelomne godine u kontekstu formiranja nezavisne države. Godine 1992. Bosna i Hercegovina postaje nezavisna i suverena država, ali je taj proces započeo znatno ranije. Uslijed primjetne krize unutar Jugoslavije, predsjednici republika su se sastajali u više navrata tokom 1991. godine, a u cilju pronalaženja budućeg rješenja u tada zajedničkoj državnoj zajednici. Sastanci na Stojčevcu, Bledu, Ohridu i drugim mjestima održanim širom Jugoslavije, nisu ponudili željene rezultate, što je u konačnici dovelo do početka disolucije Jugoslavije. Prva je u proces samostalnosti krenula Slovenija, a istim putem krenule su također Hrvatska i Makedonija. Uprkos velikim naporima koje su ulagali bošnjački, hrvatski i dio srpskih političkih predstavnika iz Bosne i Hercegovine, bilo je izvjesno da će i ova Republika krenuti stopama Slovenije, Hrvatske i Makedonije.
U oktobru 1991. godine srpski članovi Skupštine SRBiH, predvođeni Radovanom Karadžićem, napuštaju rad ove legalne državne institucije i ubrzo formiraju protuustavnu parainstituciju Skupštinu srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Ovakav odnos srpskih predstavnika vlasti bio je jasan pokazatelj da će Bosna i Hercegovina ukoliko ne krene putem nezavisnosti, postati provincija takozvane Velike Srbije, o čemu je u razgovorima sa medijima isticao i predsjednik Alija Izetbegović. Već u decembru, predsjednik Predsjedništva Alija Izetbegović i predsjednik Vlade Republike Bosne i Hercegovine Jure Pelivan, uputili su zajedničko pismo Evropskoj zajednici (EZ) u kojem u nekoliko tačaka obrazlažu razloge odluke o raspisivanju referenduma o nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine, što je bilo svakako u skladu sa Ustavom Jugoslavije. Nazavisnost Bosne i Hercegovine bio je logičan slijed okolnosti ukoliko se uzmu u obzir svi faktori koji su tokom 1991. doveli do disolucije Jugoslavije.
Na osnovu odluke Skupštine Republike Bosne i Hercegovine o suverenosti, 15. januara 1992. godine Republika Bugarska postaje prva država koja je priznala nezavisnost Republike Bosne i Hercegovine. Priznanje Bugarske i prije samog čina referenduma koji će se održati mjesec dana kasnije bio je veliki diplomatski korak za Bosnu i Hercegovinu. Primjer Bugarske slijedila je Republika Turska, 6. februara 1992. a nakon uspješno provedenog referenduma i sve zemlje Evropske unije, koje su to učinile u prvim danima aprila. Da nezavisnost Bosne i Hercegovine priznaje čitav civilizirani svijet, potvrdile su Sjedinjene Američke Države 7. aprila, čime je bilo jasno da uprkos agresiji i negodovanju iz Srbije, Bosna i Hercegovina svoj put nastavlja kao nezavisna, suverena i demokratska država. Ono što je potvrđeno diplomatskim putem trebalo je odbraniti i na frontu, jer se srpsko-crnogorski agresor tada nije želio pomiriti sa odlukama desetina država koje su nedvojbeno podržale nezavisnost Bosne i Hercegovine. Tokom agresije, nekoliko puta je dovedeno u pitanje postojanje nezavisne Republike Bosne i Hercegovine, koja je prema mišljenju određenih stranih faktora trebala biti unija triju republika sa pravom osamostaljenja, što zvanični politički predstavnici ove države nisu prihvatali. Čak ni u najtežoj ratnoj 1993. godini, Alija Izetbegović, Haris Silajdžić, Muhamed Šaćirbegović, Ejub Ganić, Irfan Ljubijankić i drugi, nisu prihvatali podjele i rješenje u vidu male “muslimanske državice”.
Nakon Vašingtonskog sporazuma 1994. godine i formiranja bošnjačko-hrvatske Federacije, bilo je jasno da će uprkos diplomatskim pritiscima, ali i onim na frontu, nezavisna Republika Bosna i Hercegovina opstati. Potvrda tome desila se i nakon dugih pregovora koji su rezultirali potpisivanjem Daytonskog mirovnog sporazuma, koji je okončao ratne sukobe i uspostavio trajni mir. Bosna i Hercegovina je i nakon 1995. godine nastavila egzistirati kao nezavisna država, ali udari na njenu državnost i nezavisnost nisu prestali do danas. U prvim godinama nakon završetka agresije, Bosna i Hercegovina je dobila “bitku za Brčko”, što je značilo da ovaj izuzetno bitan strateški grad neće ući u sastav entiteta RS, već postaje zasebna administrativna jedinica. U godinama koje su uslijedile, uprkos različitim političkim pritiscima od strane srpskih i hrvatskih političkih predstavnika, Bosna i Hercegovina je uspjela da učvrsti svoj položaj na međunarodnoj sceni otvaranjem ambasada, diplomatskih predstavništava i konzulata širom svijeta.
Neposredno prije povlačenja iz politike, predsjednik Alija Izetbegović istakao je da na koncu svog političkog djelovanja može biti ponosan na međunarodni uspjeh bosanskohercegovačkog diplomatskog tima, koji je uspio da otvori mnogobrojna diplomatska predstavništva, što je predstavljalo značajan rezultat djelovanja u prvim godinama nakon Daytona. Unutrašnji udari na Bosnu i Hercegovinu nastavili su se uprkos tome, a jedan od primjer separatističkih težnji bilo je proglašenje Hrvatske samouprave u Bosni i Hercegovini tokom 2001. godine, a od strane čelnika HDZ-a, Ante Jelavića. Ovaj separatistički pokušaj koji je imao za cilj narušiti rad državnih institucija, ostao je bezuspješan, te je isti imao efekat jačanja pozicije države Bosne i Hercegovine, umjesto priželjkivanog urušavanja. U godinama nakon ovog događaja, Bosna i Hercegovina je implementirala niz promjena, koje su ojačale njenu nezavisnost i državnost. U smjeru jačanja države, reforma Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, svakako jedan od najvećih postignutih uspjeha.
U godini kada se obilježava trideset godina od nezavisnosti Bosne i Hercegovine jasno je da udari na nju nisu prestali, a prema dešavanjima iz prethodne 2021. destruktivne politike će nastojati i dalje intenzivno raditi na pokušaju slabljenja Bosne i Hercegovine. Ipak, analiziramo li trideset prethodnih godina, činjenično stanje ukazuje na to da uprkos vanjskim i unutarnjim opstrukcijama Bosna i Hercegovina danas jeste nezavisna država sa izgrađenim institucijama koje garantuju njen budući opstanak. Slični problemi sa kojima se suočava Bosna i Hercegovina, opterećuju i neke od znatno razvijenijih evropskih države, što treba imati u vidu kada se ova zemlja nastoji prikazati kao “nemoguća”. U konstelaciji regionalnih geopolitičkih odnosa, ali i općenito u svijetu, trideset godina nezavisnosti Bosne i Hercegovine mora se shvatiti kao veliko postignuće jedne generacije čiji je doprinos tome nemjerljiv. S druge strane, njen budući opstanak uvjetovan je zalaganjem i radom za povjereni amanet, o kojem se svaki pojedinac mora brinuti jer u suprotnom niko nam neće garantovati da li ćemo u budućnosti biti u mogućnosti obilježiti neku novu obljetnicu nezavisnosti države Bosne i Hercegovine.
