Jedanaestog sata jedanaestog dana 11. mjeseca 1918. neprestani udar artiljerije naglo je utihnuo duž Zapadne fronte u Francuskoj. Američki vojni doktor Stanhope Bayne-Jones odjednom je mogao čuti kako voda kaplje s grma pokraj njega. “Izgledalo je tajanstveno, čudno, nevjerojatno, Svi su muškarci znali što tišina znači, ali niko nije vikao niti bacao šešir u zrak.” Trebalo je nekoliko sati da stvarnost utone. Prvi svjetski rat – najkrvaviji sukob do tada u ljudskoj povijesti, s više od 8,5 milijuna vojnih žrtava – konačno je završio.
“I ovo je kraj. Za tri sata rat će biti gotov. Čini se nevjerojatnim čak i dok to pišem. Pretpostavljam da bih trebao biti oduševljen i navijati. Umjesto toga, ja sam samo apatičan i nepovjerljiv… Čuje se neko navijanje preko rijeke – povremeni rafali dok se vijesti prenose naprednim redovima. Ipak, većinom smo u tišini… Uz sve je osjećaj da to ne može biti istina. Mjesecima smo spavali pod oružjem… Ne možemo shvatiti tišinu.”
— Robert Casey, baterija C, 124. poljska artiljerijska regimenta, 33. divizija, 11. novembra 1918.
Iako je primirje potpisano u 5:10 ujutro 11. novembra, francuski general Ferdinand Foch, saveznički vrhovni komandant, želio je dati svojim generalima šest sati da dobiju riječ da prestanu s borbama. Američki komandant John J. Pershing htio je potisnuti Nijemce nazad u Njemačku i prisiliti se na predaju na njemačkom teritoriju. Rekao je svojim generalima da nastave potiskivati neprijatelja do 11 sati.
Posljednji američki vojnik koji je poginuo u Prvom svjetskom ratu i posljednji vojnik bilo koje od zaraćenih sila koji je umro tijekom rata, bio je pripadnik 313. pješadijske regimente, koju su činili vojnici regrutisani iz Baltimorea, Maryland. Niko zapravo ne zna šta se desilo naredniku Henry Guntheru da napadne njemački rov blizu Chaumont-devant-Damvillersa, u 10:59 ujutro 11. novembra 1918. godine. On nije bio jedini nesretnik koji je izgubio život u zadnjim minutama rata. Samo minutu ranije, jedan mladić, kanadski vojnik, George Lawrence Price, ubijen je od strane njemačkog snajperiste. Augustin Trebuchon, 40, također je ubijen nekoliko minuta prije prekida paljbe. Trčao je da kaže suborcima gdje će i kada jesti nakon primirja. Sva trojica se smatraju posljednjim ljudima svoje nacije koji su pali u aktivnoj borbi.
Dana 11. studenog 1918., nakon više od četiri godine strašnih borbi i gubitka miliona života, puške na Zapadnoj fronti utihnule su. Primirje između Njemačke i saveznika bilo je prvi korak da se konačno okonča Prvi svjetski rat. Globalna reakcija bila čudna, emocije su se pomiješale: olakšanje, slavlje, nevjerica i dubok osjećaj gubitka prijatelja, suboraca, članova porodice itd.
Bilo je mnogo razloga zašto su ljudi padali sve do poziva trubača u 11 sati: strah da se neprijatelj neće pridržavati primirja, čista mržnja nakon četiri godine neviđenog pokolja, ambicija zapovjednika koji žude za posljednjom velikom pobjedom, loša komunikacija ili samo suluda radost ubijanja ? Kako su sati odmicali, sela su zauzeta, napadi su spriječeni uz velike gubitke, a rijeke su se prelazile pod stalnom neprijateljskom vatrom. Ostaje pitanje da li je „pobjeda“ bila vrijedna svih ljudskih gubitaka?
Historičar Joseph Persico procijenio je da je ukupno 10.900 mrtvih, ranjenih i nestalih na svim stranama posljednjeg dana krvavog rata. Američki general John J. Pershing, koji je želio nastaviti borbu, čak je morao objasniti pred Kongresom veliki broj mrvih američkih vojnika posljednjeg dana rata.
Prvi svjetski rat bio je poznat kao “rat za okončanje svih ratova” zbog velikog pokolja i razaranja koje je izazvao. Nažalost, mirovni sporazum koji je službeno okončao sukob – Versajski sporazum iz 1919. – nametnuo je Njemačku kaznene odredbe koje su destabilizirale Europu i postavile temelje za Drugi svjetski rat. Mnogi bivši vojnici još uvijek su patili od PTSP ili su bili invalidi. Teško je bilo zaboraviti na strahote rata. U Britaniji su uspostavljeni centri za obuku za podršku bivšim vojnicima i njihovu prekvalifikaciju za nova radna mjesta, poput postolara, električara i zlatara.
Njihovi životi više nikada nisu bili isti.
Za Intelekttualno.com piše: Mustafa Dedović
