Polako, odbijajući najprije tu misao, počeo sam da osjećam zid oko sebe, nevidljiv, ali neprobojan. Stajao je oko mene, kao tvrđava, kao neizlaz, kao nepristup, neprestano sam udarao glavom o tvrdu stijenu, bio sam izubijan, krvav, sav od čvoruga, sav od masnica, a nisam prestajao da navaljujem. Jer je uvijek izgledalo da ima prolaza. A nisam mogao ni pristati da ostanem zazidan, kao da sam živa sjenka koju niko ne vidi, a ona vidi svakoga. I uzalud govori, uzalud viče, ne čuje se ništa. Malo je trebalo da počnu prolaziti kroz mene, kao kroz vazduh ili gaziti po meni kao po vodi.
Šta mogu učiniti s tom svojom nerazumnom mišlju, nikome ni od štete ni od koristi, nikome od potrebe, osim meni? Nepotrebna, luda, nekorisna, ali mi se čini da bi bez nje ostalo samo pola svijeta ili još mnogo manje, pa ni to ne bi vrijedilo i da bez nje ne bih bio ja, već neko drugi, gluh i sakat, stran i mrzak sam sebi.
Progutao sam uvredu, možda sam se i ja osmjehnuo i sad me je to peklo kao rana. Stidio sam se svog kukavičluka, a ipak sam mislio: dobro je što nisam ništa rekao da ga ne naljutim. Oboje istovremeno! Dva čovjeka u meni, sasvim različita, potpuno oprečna, živjela su snažno u isti čas, jedan zadovoljan što nije na sebe navukao opasnost, drugi duboko nesretan što je đubre i oba podjednako iskrena, oba u pravu.
Led mi se hvatao oko srca zbog te lijepe budućnosti, a mozak se pretvarao u teretnu pihtiju, bez ijedne misli, ma kakve, ma o čemu. Potrajalo je samo trenutak, dug i mučan, gotovo sam zaboravio disati zbog nespokojstva i užasa, u mislima sam se počeo osvrtati oko sebe, slijepo i prestravljeno, spreman na bijeg kud bilo, samo da se spasem od ovog časa i od ove strepnje.
Iskustvo me naučilo da ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možeš obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osjećajem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osjećaš da je negdje u tebi i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvaća. Slušalac je babica u teškom porođaju riječi. Ili nešto još važnije. Ako taj drugi želi da razumije.
Ta mrtva prošlost i nikakva sadašnjost, te crne ruševine svega što je bilo, na kojima ne mislim ništa graditi, ipak su nekakva spona s nečim. S čime? Prepoznajem staru mjesečinu, liči na onu iz djetinjstva, sad vara, srebrom prekrivajući garež. Jesam li je gledao iz one svoje sobe, gore, što je sad nema ili pod hoćinskom utvrdom, zamišljajući da sam ovdje? Već dugo se u meni miješa vrijeme i prostor, pa ne znam gdje sam, ni kad se desilo to što mislim. Ne postoje granice, kao u pustinji, kao na nebu i sjećanja mirno prelaze, smještajući se ondje gdje im je zgodnije. Liče na oblake, svejedno im je gdje su, svejedno im je kad nastanu i kad nestanu. To mi ne smeta, čak je ugodno: ne osjećam potrebu da išta razrješavam.
Prvi put znam šta je sreća, osjećam je, vidim, mirišem.
Cio svijet i cijela vasiona, nas troje. Nikog drugog osim nas nema. I ima sreća. Da li je mogu zadržati?
Napolju je proljetna noć i mjesečina. A ja ne mogu da zaspim, od sreće kojoj nisam tražio razlog. I nisam se čudio što je tako. Kako bi drukčije i moglo biti?
Niko nikom ne može natovariti toliko muke na vrat koliko čovjek sam sebi.
Tako, eto, ja živ, jedini, pričam o njima mrtvima. Pa, pošteno priznam, volim što je tako nego da su oni živi pa da pričaju o meni mrtvom, pogotovu što ne znam šta bi o meni govorili, kao što ni oni ne znaj ušta ću ja o njima govoriti. Oni su svoje odradili i ni sjenke više od njih nema. Ostat će samo ono što ja, pravo ili krivo, kažem o njima.
Drugi čovjek je zatvorena kutija i ništa iz njega neće izaći ako on to ne želi. Mi možemo da stojimo pred tajnom danima, ništa nam se neće otkriti. Nepotpuni smo, a zatvoreni.
Priredila: Azra Crnčalo-Lisica
Intelektualno.com
